Tradicionalne nošnje i upotreba materiala sa područja Bosne i Hercegovine i Balkana
Narodna nošnja i stari običaji su za mnoge u Bosni i Hercegovini nešto što pripada prošlim vremenima i o čemu se ne vodi dovoljno računa, pogotovo kad su u pitanju Bošnjaci koji žive izvan granica Bosne i Hercegovine. Upravo iz tog razloga su u Društvu Ljiljan 8. i 9. novembra 2013. godine organizovane radionice na temu značenja tradicionalnih nošnji sa područja BIH i Balkana, posvećene značaju i ulozi tradicionalne nošnje i prezentaciji scenskog folklornog nasljeđa.
Na radionicama projekta »Škljoc i boc – obuka na područjima fotografije i modnog dizajna iz recikliranih materijala«, kojeg financiraju Ministarstvo za kulturu Republike Slovenije i Evropski socijalni fond želimo povezati tradiciju sa savremenom modom, što je i svrha organizacije ovakvih radionica.
U sklopu radionica je u saradnji sa Zavodom Tribun, SKUD Vidovdan, KŠD Sandžak i Društvom vseživljenjsko učenje održano niz zanimljivih predavanja i prezentacija. Kroz predavanje, prezentaciju i fotografije su nam različite primjerke nošnji Bosne i Hercegovine i Balkana, te upotrebe tkanina predstavili članovi KUD Hasan Mujezinović iz Cazina, dok su nam nošnje Srbije, Sandžaka i Slovenije prezentovali učesnici radionica i članovi različitih KUD-a u Sloveniji.
Učesnici radionica imali su mogućnost odjenuti i primjerke tradicionalnih nošnji te zapjevati uz naučene osnovne korake hodavke (kolanja).
Narodne nošnje Bosne i Hercegovine
Na teritoriji Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj različitih nošnji. Sve ove nošnje formirale su se kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili pak samo tragove elemenata mnogih kulturnih utjecaja, koji su uticali na razvoj ne samo nošnji nego i općenito na historijska i društvena zbivanja. Zbog toga u bosansko-hercegovačkim nošnjama nalazimo tragove balkanske, mediteranske i orijentalne kulture. Ovi kulturni utjecaji su ostavili svoj pečat na narodne nošnje i nesumnjivo doprinijeli njihovoj diferencijaciji. Istražiti kako su izgledali ljudi u narodnim nošnjama je bilo moguće prije svega sa materijalnim arheološkim ostacima u vidu tkanica, odjevnih predmeta i nakita.
Do kraja 19. stoljeća narodna nošnja seoskog stanovništva je bila najvećim dijelom domaće proizvodnje. Izrađivale su je žene na selu, a neke dijelove su radile seoske i gradske zanatlije. Materijali za nošnju su izrađivani od vune, lana, konoplje i kože. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne dijelove: košulju, gaće, kao i ženske marame za pokrivanje glave. Čisti lan se koristio za praznične dijelove nošnje, dok se miješao sa konopljom za svakidašnje dijelove. Pamuk koji je bio u velikoj upotrebi u gradskoj nošnji počeo se upotrebljavati na selu krajem 19. stoljeća i to najprije u srednjoj i Istočnoj Bosni, Posavini i Hercegovini.
Vuna je imala najveću primjenu u izradi nošnje. Od nje se izrađivalo sukno, nevaljano i valjano, za sve gornje haljetke, kako ljetne, tako i zimske. Osim toga i za čarape, pregače, tkanice i torbe. Boje su bile bijela, crna i tamnoplava i takvo valjano sukno se upotrebljavalo kod svih etničkih grupa.
Koža se upotrebljavala najčešće u sirovom stanju, neprerađena, samo osušena. Od nje je izrađivana obuća, tj. opanci koji su se nazivali oputnjaci, oputaši, oputnjaši, putravci ili fašnjaci. Oputa kojom su se pleli ovi opanci bila je od tanje ovčje ili kozje kože. Pored ovakvih oputara pravili su se i posebni opanci od “učinjane” kože, a nosili su ih imućniji mladi ljudi krajem 19. stoljeća, sve dok se cipele nisu pojavile u narodnoj nošnji. Ova pojava se veže ustvari za uticaj Austro-Ugarske. Od toga su koristi imali oni siromašniji, koji su počeli da nose opanke od “učinjane” kože, koji su bili jeftiniji od cipela.
Opanci od “učinjane” kože su se izrađivali najviše u Sarajevu, Visokom, Travniku, Jajcu, Banjaluci, Bugojnu, Tuzli, Brčkom, Bijeljini. Sarajevski opanci, tzv. sarajski, kao i visočki su imali svoj poseban stil i razlikovali su se od travničkih “šabara” i brčanskih “bijelih opanaka”.
Pored materijala domaće proizvodnje u narodnim nošnjama na teritoriji Bosne i Hercegovine nalazimo krajem 19. stoljeća u manjoj mjeri i materijale manufakturne i fabričke proizvodnje. Tkanine manufakturne proizvodnje uvozile su se još u srednjem vijeku u Bosnu i sa Istoka i sa Zapada. Dolazile su najčešće posredstvom dubrovačkih trgovaca. Od ovih materijala najviše su se upotrebljavali somot i crvena čoha. Ovi materijali su se krajem 19. stoljeća upotrebljavali najviše kod imućnijeg seoskog stanovništva.
U Hercegovini, zapadnoj i srednjoj Bosni, poznate su bile ječerme od crvene čohe kod muškaraca, u zapadnoj Hercegovini imućnije djevojke nosile su “sadake” od crvene čohe, i to za praznike, za razliku od crnih suknenih zubuna koji su bili u redovnoj upotrebi; ženski “svitni zubuni” u Istočnoj Hercegovini izrađivani su od svijetlozelene čohe, dok su raskošne muške dolame bile od zelene ili crvene čohe. Poslije dolaska Turske u naše krajeve, taj novi kulturni inventar se ispoljio u upotrebi novih materijala. Primjena ovih materijala se veže prvenstveno za nošnju građanskog i feudalnog staleža, a kasnije se raširila i na seosko prvenstveno bošnjačko stanovništvo.
Najrasprostranjeniji materijal u seoskim nošnjama nekih krajeva krajem 19. stoljeća, jesu “aladža” i “šamaladža”- pamučna ili svilena prugasto tkana materija, tamnocrvene ili tamnoplave i bijele boje. Od nje su najviše izrađivane ženske ječerme i kratke ili duge anterije. Ječerme i aladže ušle su u upotrebu i kod srpskog i kod hrvatskog stanovništva srednje Bosne. Pored aladže i šamaladže, veliku upotrebu imao je i “atlas”, jedna vrsta svilenog satena. Od njega su se u gradu izrađivale ženske libade, salte, anterije, ječerme, a nailazimo ga i na selu, mahom u muslimanskim ženskim nošnjama.
Uticaj Austro-Ugarske imperije i njena aneksija Bosne i Hercegovine iz 1878. ostavila je i trag na narodne nošnje, prvenstveno na primjenu materijala. Sve više se upotrebljavaju fabrički materijali. Pored pamučnog platna, na selu se najviše upotrebljava crni saten “glot” i to za ženske suknje i dimije kod srpskog i hrvatskog stanovništva Srednje Bosne, Istočne Bosne, Posavine i Hercegovine. U Zapadnoj Bosni suknje od ovog materijala počele su se nositi tek pred drugi svjetski rat. Sa novim materijalima koji su ulazili u upotrebu, dolazili su i novi krojevi, a s njima i nova terminologija. Većina tih termina je orijentalnog porijekla; ječerma, fermen, džemadan, koparan, bošča, fes, zubun itd.
Tekst: Amra Škrgić, koordinatorica projektnih aktivnosti na području modnog dizajna iz recikliranih materijala u projektu »Škljoc i boc«
